U subotu 22. ožujka 2025. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ogranak Hrvatske akademske zajednice na Pravnom fakultetu održao je konferenciju: „Roditeljstvo iza rešetaka”. Cilj konferencije bio je osvijestiti studentsku, ali i drugu zainteresiranu populaciju o medijski slabo popraćenom fenomenu, a to su prava djece zatvorenika i svi izazovi te problemi s kojima se suočavaju.
Dvorana IV u Gundulićevoj 10 bila je ispunjena studentima, srednjoškolcima i drugim posjetiteljima koji su kroz dvije panel rasprave i intervju imali priliku poslušati raspravu o izazovima i mogućnostima očuvanja obiteljskih odnosa unutar kaznenopravnog sustava.
Kroz interdisciplinarni pristup i suradnju stručnjaka različitih područja – pravnici, socijalni radnici, psiholozi, ovom se konferencijom potaknuo dijalog o položaju djece zatvorenika u društvu te mogućnostima za unapređenje sustava podrške, zaštite te proširenja prava i skrbi. Sudionici konferencije su se bolje upoznali sa zakonodavnim okvirom u Hrvatskoj, primjerima dobrih praksi, ali i poteškoća s kojima se suočavaju. Konferenciju je u ime Hrvatske akademske zajednice na Pravnom fakultetu u Zagrebu otvorila voditeljica projekta Laura Lučić koja je sve nazočne upoznala sa radom udruge. Prodekanica za nastavu Pravnog fakulteta prof. dr. sc. Mirela Krešić istaknula je cilj i važnost projekta, time najavljujući prvi panel „Između kazne i obitelji” kojeg su održale dr. sc. Lana Peto Kujundžić, prof. dr. sr. Elizabeta Ivičević Karas, dipl. soc. radnica Sandra Kos i mr. sc. Tatjana Katkić Stanić.
Panelistice su istaknule da je ključno održavati interdisciplinarnost kako bi sustav što bolje funkcionirao. Posebno su naglasile da bez suradnje pravnika, socijalnih radnika i psihologa sustav ne može adekvatno reagirati na izazove koje donosi situacija kada djetetu roditelj odnosno roditelji završe iza rešetaka.
Na drugom panelu pod nazivom „Psihologija, rehabilitacija i podrška” sudjelovali su mr. sc. prof. psihologije Maja Gabelica Šupljka, prof. emerita Marina Ajduković, mag. psych. Ivana Garašić i mag. psych. Helena Rašić.
Panelistice su konstatirale da je važno raditi na destigmatizaciji ranjivih skupina. Osim toga, napomenule su da je izuzetno bitno očuvati najbolji interes djeteta, te da bi dijete uvijek trebalo biti u pedagoškom fokusu. Uz to naglasile su da treba pružiti podršku, edukaciju i pomoć osobama koje će skrbiti o djeci čiji su roditelji završili u zatvoru.
Treći i posljednji panel, odnosno intervju, pod nazivom „Od zatvora do diplome: Priča Angela Andonova” imao je priliku osobno ugostiti Angela Andonova, diplomiranog pravnika i osnivača udruge „Angelus Custos”, pravomoćno osuđenog na 21 godinu zatvora zbog krijumčarenja kokaina.
Angel Andonov je čovjek čija životna priča spaja pad i iskupljenje, kriminal i obrazovanje, zatvor i pravnu znanost. Andonov, nekada poznati zagrebački ugostitelj, 2003. godine uhićen je zbog pokušaja krijumčarenja 336 kilograma kokaina iz Južne Amerike u Hrvatsku. U ekspresnom sudskom postupku, Andonovu je izrečena kazna od 21 godine.
Tijekom izdržavanja kazne, Andonov je odlučio završiti studij prava koji je ranije prekinuo. Uz podršku Ministarstva pravosuđa i Pravnog fakulteta u Splitu, položio je sve ispite s prosjekom ocjena 4,7, a diplomski rad napisao je na temu “Zakon o izvršavanju kazne zatvora”, uspoređujući hrvatsku praksu s europskom. Nakon 18 godina provedenih iza rešetaka, Andonov je pušten na uvjetnu slobodu. Danas se zalaže za pomoć bivšim zatvorenicima u reintegraciji u društvo, koristeći svoje iskustvo kako bi unaprijedio postpenalnu skrb.
Tijekom 18 godina provedenih u zatvoru, Angel Andonov suočavao se s osobito bolnim aspektom svoje kazne – udaljenošću od vlastitog djeteta. U trenutku njegova uhićenja, dijete je bilo maloljetno, a odnos oca i sina bio je gotovo potpuno prekinut tijekom prvih godina zatvora.
Andonov je iskreno govorio o emocionalnoj težini tog razdoblja, priznajući da je najteži teret kazne bila upravo spoznaja da propušta djetetovo odrastanje – prve korake, školske dane, tinejdžerske dileme. Kontakt su održavali isključivo pismima i povremenim posjetama, koje su bile rijetke zbog logističkih i emocionalnih prepreka. Andonov je kroz godine, osobito kako je sazrijevao i kroz studij prava mijenjao vlastiti pogled na očinstvo, nastojeći popraviti što se popraviti može. Kasnije je priznao da je upravo želja da sinu postane pozitivan primjer bila jedan od glavnih motiva za njegovo akademsko i osobno preoblikovanje. Iako odnos nikada nije u potpunosti nadoknađen, njihova povezanost se postupno obnavljala, osobito nakon Andonovljeva izlaska na slobodu. Sam je izjavio da danas teži biti prisutan otac, a ne samo figura iz prošlosti koju je njegov sin znao samo kroz priče i posjete u zatvorskoj sobi. Na našoj konferenciji je istaknuo važnost obrazovanja i osobne transformacije, naglašavajući da je pohlepa bila motiv njegovih ranijih postupaka, ali da je kroz obrazovanje pronašao novi smisao i put prema društveno korisnom životu. Njegova priča izazvala je različite reakcije među sudionicima konferencije, potičući raspravu o mogućnostima rehabilitacije i ulozi obrazovanja u zatvorskom sustavu.
Zaključak konferencije
Konferencija je kroz dva panela, pravno-socijalni i prihološki, te intervju s Angelom Andonovom ponudila višedimenzionalni uvid u kompleksnost zatvorskog sustava i njegov utjecaj na obitelji, osobito na djecu zatvorenika. Pravni stručnjaci su naglasili potrebu za boljim zakonodavnim okvirom za postpenalnu skrb i kontakt djece s roditeljima u zatvoru. Psiholozi su upozorili na emocionalne traume koje djeca proživljavaju i važnost kontinuirane emocionalne veze, dok su socijalni radnici istaknuli manjak institucionalne podrške za te obitelji. Kada roditelj završi u zatvoru, najvažnije za dijete je – kontinuitet odnosa. Dijete mora znati da nije napušteno, da roditelj nije zaboravio na njega, i da postoji mogućnost veze, pa makar ona bila ograničena i kroz pismenu, telefonsku ili povremenu fizičku prisutnost. Održavanje te emocionalne niti, bez obzira na okolnosti, ključno je za djetetov osjećaj sigurnosti, identiteta i buduću stabilnost.
